|
|
| < | siječanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Moja je koža najfinije slikarsko platno prošarano ožiljcima
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
Sjećaš li se? Bilo je pakleno vruće toga ljeta i dok su tvoje misli napuštale naš svijet i odlazile negdje prema New Orleansu, stari dobri M.Waters odjekivao je sa radija. Bio sam lijen namjestiti stanicu i sve je nekako imalo prizvuk i ton oronulog života. Ta drvena kuća sa napuklim trijemom i stolica za ljuljanje u kojoj si provodila dane. Noći su bile moje. My letter's gone dead, and my pencil it won't write no more. Sjećam se. Imala si na sebi haljinu sa crvenim makovima i niz tvoja leđa su klizile sitne kapljice znoja. Ali tvoje s tijelo ipak gibalo u tom usporeno - sjetnom ritmu. Nisam ti kao i obično mogao odoljeti. Ventilator je umirao u mukama dok se trudio da rashladi naša uzavrela tijela. U trenu bismo zaboravljali na vrućinu. I vodili ljubav u sobi uzdaha. I doživljavali i proživljavali vrhunce u ritmu bluesa. U ritmu umiranja koje nas je pratilo u stopu.
Kasnije sam odmarao dlanove na tvojim koljenima. Cigareta, dvije. Od šutnje s vremenom nastati će strah. I sumrak u tvojim očima. Nismo napuštali krevet. To bojno polje dvaju osamljenih i žednih ljubavnika. Sve dok mjesečeve niti nisu dotakle krovove i dok posljednji trubač nije odložio svoju umornu trubu. Želim te. Šapnula bi mi tada. I na kraju nismo nikada nikamo stizali. Kao da je vrijeme samo Rubikova kocka koju ne uspijevamo nikako sastaviti. Kasnije. Mislim da je to bilo kasnije. Kiše su dolazile, natapajući naša srca tako osjetljiva na bol. Više se ne sjećam. Ne pamtim sve one zavoje na kojima sam slučajno dodirnuo tvoje rame. Zaboravio sam tko je ugasio ventilator..
Riječi su prokletstvo. Ne sjećam se ničega što sam izgovorio sinoć dok sam se zagrijavao njenim dahom. Ni sobe u koju me odvela i držala me ondje zatočenog cijelu noć. Ona je anđeo iz kojega vrišti demon. Koji će me progutati i proždrijeti moju dušu. Borio sam se sa duhovima. Progonile su me utvare i ostavljale na mojoj koži tragove. Savladao sam mrtve. A sada ću skončati od njene ruke.. Razoružan sam. Kutija u kojoj me drži njen je najjednostavniji trik. Kutija obljepljena njenim fotografijama. Njene tamne oči prodiru u moj um i tako lako zaboravljam sve one beznačajne žene. Više me ne boli. Ispočetka sam bio u najgorim mukama. Vodili smo ljubav u paklu, na crvenom tepihu, a ona je bila prelijepi vrag koji je ostavljao tragove svog žezla na mome vratu. Svaki moj pokušaj da pobjegnem završavao bi njenim paklenim poljupcem pod kojim sam izgarao...
Sve ovo je samo igra. Zar ne Cordelia? Moja ljubavi nad svim ljubavima koje sam pokopao. Volim kad me mučiš svojom tišinom u kojoj osjećam tvoje toplo srce. Izgleda da samo ja govorim u tim našim nadmudrivanjima. Ti si rođena u mraku. Zbog toga se uvijek odijevaš šutnjom. Zbog toga nikada ne znam koji je tvoj slijedeći potez. Zarobljen sam u ovoj predivnoj noćnoj mori iz koje nema izlaza. Ni ne želim izaći.
Želim doživjeti smrt pred tvojim nogama.
Izdaješ mi zapovijed da se popnem na križ koji si mi namjenila. Razapinjem se samo zato što znam da ćeš me kada osjetiš miris moje nevine krvi privinuti na svoje grudi i zadovoljiti svoju žudnju. Jesi li sretna? Postavljam ti to pitanje uvijek kada bol postane nepodnošljiva. Znaš da sam ti odan u svim svojim životima. Čekaš da skinem svoju kožu sa sebe i da njome prekrijem sve tvoje rane. Poput flastera. Nema check pointa. Idemo ispočetka. Love will tear us apart. Again.
Večeras si ušla u bar incognito. Sa maskom ma licu ispod koje se naslućuju obrisi neprospavane noći. Smiješiš se. Ali tvoje usne sliče umornom kljunu ptice koja je čitavu noć pjevala i na kraju ipak ostala bez glasa. Crno. Tako ti savršeno pristaje. Uzimam te za ruku i privlačim k sebi. Da me to crnilo proguta. Da uđem u taj tvoj svijet samoće i ostanem ondje zauvijek. Šapućeš mi na uho da nije još vrijeme. Osjećam tvoj dah na svome vratu. Osjećam prošlost koja nas guši. Giljotinu koja se nadvila nad naše glave i uskoro će sve uspomene, sva dobra i loša sjećanja postati samo san sa odsječenim ekstremitetima. Ruke su ti hladne. Volim taj kontrast. Izvana hladna. Iznutra i suviše topla. Drhtiš kao srna koja je zalutala u lovište i nema joj spasa. Obavijam te ogrtačem protkanim svim našim lijepim trenucima. Stavljam na tvoje lice pečat neprolaznosti i vrištim u sebi. Ja sam čuvar noći koji te neće moći sakriti od svitanja. Anđeo tame koji je pomahnitao od ugriza demona. Samo me ti možeš spasiti. Pronaći izlaz iz labirinta mojih pokušaja. Ne shvaćaš da si mi potrebna. Da je svijet samo jedna svjetlucava laž i da su sva mjesta na kojima trenutno obitavamo samo privremena odmarališta naših duša. Pričam, ali ti me više ne čuješ. Pretvaraš se da ne postojiš dok skidam sa tebe tvoju haljinu vlažnu od praznine. Kasnije ćemo leći i skinuti svoje maske. Progonjeni od duhova koji vrebaju na nas, ali zaštićeni u moćnom krugu vlastitog postojanja. Poput nekog vječnog prokletstva.
Ubio sam te. Postavio sam ti zamku u koju si tako lakovjerno upala. Poput mladog medvjedića koji je pronašao kruške. Dugo sam planirao to tvoje umorstvo. Da. Uvijek su me uzbuđivali detalji. Polumokra kosa. Ili crveni lak za nokte.
Izmrvio sam svaki tvoj pokušaj u prah. Pročitao sam te. Od korica do korica. Poput najzanimljivije slikovnice. Pa ipak te nisam shvatio. Olako sam odbacio tvoju tišinu. Kojim se oružjem ubijaju glasnogovornici očaja? Više mi ne pripadaš. Opirem se izljevima bijesa koji nailaze u vrlo kratkim razmacima i tjeraju me da ti pišem najskupljim nalivperom na svijetu. Mojom dušom. Moje je mračno srce moja najgora tamnica. Pretvaram se da sam svijetlost. Osvjetljavam drugima puteve kako bi ih mogao namamiti u svoju prazninu. Iznutra sam obična crna provalija. Gutam sve pred sobom poput nemani zatočene godinama u okovima života. Nisi ti jedina koju sam ubio. Mnoge su umirale u slatkim iščekivanjima kada ću se pojaviti. Gužvale svoje postelje samo za mene. Strepile da ih ne pronađu njihovi muževi. Ipak, ti si jedina dostojna mojih ruku. Svega onoga što me guši. Svladala si me svojom šutnjom. Pokorila si neosvojivu tvrđavu. I ponovno se utopila u vlastitom porazu.
Dolazi vrijeme neprolaznih kiša. Zatvori dobro prozore i zaključaj dvaput vrata. Ja ću se skloniti pod onu nadstrešnicu kamo se skrivaju umorne ptice. Sada je sve nekako lakše. Napokon sam se riješio svojih starih strahova. Nadam se da će i ovo pismo stići do tebe tek negdje krajem kolovoza. Kada utihnu vrućine. Nikad ne reci nikad. Svi smo mi na kraju ipak samo marionete, zar ne?
Moj život je križ. Običan drveni križ sa kojeg me svakoga jutra skidaju nečije ruke. Moja je koža najfinije slikarsko platno prošarano ožiljcima. U mome je svijetu uvijek noć. Tama i polusan koji obavija moj vrat. Nikada ne uspijevam sasvim utonuti u taj predio svoje podsvjesti. Krevet je hladan. Jastuci su prazni. I moje oči u mraku samo gledaju tu prazninu. Bez suvišnih pokreta tijela. Kao da sam već mrtav, a još uvijek se mučim. Kao da je moj ležaj na kome se odmaram lijes u koji su me zatvorili živog i nitko ne čuje moje vapaje upomoć. Umoran sam. I samoća klizi po meni poput pijavice i trudi se iz mene isisati i posljednju kap krvi. Kroz polutamu vidim ruke koje me dozivaju. Ženske ruke koje me zovu u svoj zagrljaj. Njihovu potrebu da me iskoriste i odbace u bunar svojih izlizanih sjećanja. Svakoga dana nosim svoja pisma u spalionicu svojih želja. Ali terapija ne pomaže. Izgubio sam se i lutam labirintom svoje prošlosti i nisam siguran da ću ikada uspijeti izaći. Jer, trnje je preoštro i otvara stare rane, a ja već isuviše krvarim.
Skeniram samoga sebe i unutra ne nalazim ništa osim velikih crnih rupa. Gdje je nestala ljepota? Zar sam se zaboravio smiješiti? Hoću li sada napokon nestati?
